Zajednički roditeljski sastanak prvih razreda održan je 18. februara 2014. godine u amfiteatru Treće gimnazije sa početkom u 17 sati sa slijedećim dnevnim redom:
- Plesna sekcija – Krezić Suada, prof.
- Pozdravna riječ pomoćnice direktorai pedagogice škole
- Izvještaj o vannastavnim aktivnostima– Jelin Marica, prof.
- Izvještaj sa prvog polugodišta učenikaprvih razreda školske 2013/2014.godine – Salhović Senada
- Obraćanje predsjednice Vijeća učenikai Vijeća roditelja škole
- 6. Predavanje „Povezanostocjene vladanja sa agresivnosti i crtama ličnosti“ – Pašalić Merima. prof.
- Pobjednička tačka I4 odjeljenjasa „Decembarskihdana kulture Treće gimnazije“ – Omeragić Sanela, prof.
a kao možda najbitnije izdvajamo tekst predsjednice Vijeća učenika Treće gimnazije u Sarajevu, Mervane Halilović koja se obratila prisutnima prigodnom pričom.
“Dugo razmisljam na koji nacin da seoduzim ovoj skoli? Sta to da uradim, sta da joj ostavim?
Prije par dana sam obavijestena da slijedi Opci roditeljski sastanak za prverazrede na kojem bi bilo pozeljno da se obratim svim prisutnima kaopredsjednica Vijeca ucenika.
Voljela bih da svi znaju za moju pricu, za moju borbu i ono sto mi je onadonijela. Mozda ovo sto vam sada citam nije formalno i nije ono sto ocekujeteod mene za ovaj sastanak, ali je, zasigurno, iz srca i iz najbolje namjere.
Septembar, 2010.
Stojim u holu Trece gimnazije, u cosku, s nekoliko poznanika iz osnovne skole.Osjecam se usamljeno, uplaseno, izgubljeno. Oko mene djeca, nasmijana, glasna.Pricaju o buducim odjeljenjima, o „opasnim“ profesorima, o mogucimrazrednicima. Nista mi ne zvuci poznato, nemam sta reci, nemam s kim o tomepricati. Oni su „cool“, ja definitivno nisam. To mi je prolazilo kroz glavu. Aonda nastupi tisina.
Na vrhu stepenica koje vode u objekat B pojavise se buduci razrednici i clanoviUprave. Ni sada se ne mogu sjetiti ko je citao spisak ucenika, ko mi jeizgovorio ime toga dana. Ocekivala sam da cu bar biti s nekim poznanikom urazredu, a zapade me I1, sve stranac do stranca. Boze, gdje sam ovo dosla!
Novo okruzenje, novi ljudi, novopoglavlje u mome zivotu. Razrednica nas je upoznala s novim pravilima,savjetovala nas kako da ucimo, kako da ostavimo sto bolji utisak. Sve mi se tocinilo preteskim. Nisam znala kako cu sve to uspjeti, ali ipak sam silno zeljelada nekako uspijem. A kada covjek nesto zeli, tada to i moze, a ako je dovoljnoodlucan i hoce. Zaista je bilo tako.
U pocetku nisam znala ni na kojustanicu da izadjem, ni gdje se koji kabinet nalazi, a o necemu slozenijem da ine pricam. Pocele su dolaziti na red i prve ocjene. Vjerujte mi, nimalo bajne.Tek tada su moje ladje potonule. Mislila sam da sam upisala pogresnu skolu, danikada necu popraviti nista, da necu ostavriti svoje snove. Cetiri mjeseca suprosla prebrzo. Imala sam zimski raspust ispred sebe, na kojem sam odlucila danapavim promjene i da postignem ono sto zelim. Naucila sam kako pravilno daucim, kako da uskladim sve skolske aktivnosti i obaveze zajedno s nastavom,kako da popravim utisak. Redovno ucenje i rad su rezultirali odlicnim uspjehomi dali mi vjetar u ledja. U drugom polugodistu prvog razreda sam izabrana zanovog predsjednika razreda i sve do danas sam clan Vijeca ucenika. Mojaodgovornost i ambicioznost se pocela ispoljavati. Sjedila sam kao predsjednicaprvog razreda za stolom u biblioteci i gledala kolege starije od mene. Svi takoopusteni, elokventni, snalazljivi, samostalni. Zamisljala sam sebe za stolomUpravnog odbora VUSa, ali mi se sve to cinilo tako nedostizno.
Koji god bi projekat dosao u skolui kada god bi trazili dobrovoljce ja bih digla ruku. Zeljela sam biti diozivota Trece gimnazije. Roditelji bi mi uporno govorili da sebi ne namecemnepotrebne obaveze, da ne gubim slobodno vrijeme za ucenje, a ja nisamodustajala. Onda su i oni shvatili da se samo tako mogu nauciti nositi sa svimposljedicama, da se tako spremam za zivot, postali su moja podrska i u timaktivnostima. Stekla sam neprocjenjivo znanje i iskustvo, naucila dostazivotnih lekcija, plakala i smijala se, radila do kasno, ustajala rano, ali svese isplatilo. Svaki trud, pa i onaj najmanji se vratio prije ili kasnije.
A sada stojim pred roditeljima iprofesorima i obracam im se kao predsjednica Vijeca ucenika. Onaj nedostiznisan malog prvacica je postao stvarnost. Ponekad se pitam da li sam dovoljnodobra za ovu poziciju, da li je neko drugi mozda trebao biti na mom mjestu? Odmnostva obaveza nekada i ne stignem uraditi sve do planiranog roka, pa sepocnem osjecati pomalo neodgovornom, ali se potrudim da sve nadoknadim.Sretnica sam, jer imam najbolje pomagace iza sebe. I ono sto ne vidim, sto neznam, urade na najbolji moguci nacin pedagogica i direktorica.
Sjecam se kada mi je mama pricala o ovom roditeljskom, kada je spomenula predsjednicuNermu i rekla kako su ucenici koji zavrsavaju ovu skolu stekli odlicnoobrazovanje i kako im nikada nece biti problem da se snadju bilo gdje. Sadadijelim misljenje zajedno sa njom. Poslije Trece smo spremni na sve sto nam senadje na putu zvanom zivot.
Za kraj bih vas zamolila dapodrzite vasu djecu u svemu sto rade za nasu Trecu, da im dozvolite da postanudio nje, da steknu sve sto ce im koristiti poslije.
Moja draga skolo, nadam se da samti se na jedan nacin zahvalila za sve sto sam od tebe dobila, te da ce ova mojaprica biti jos jedan primjer da je svaki pocetak tezak i da svaki trudrezultira samo uspjehom.”
