Pola vijeka je prošlo od kada smo u svojim prvim balskim haljinama i po prvi put obučenim odijelima u tadašnjem Domu armije u Sarajevu slavili matursko veče. Danas zvuči nevjerovatno, ali za nas su pjevali Arsen Dedić i Gabi Novak, a mi smo plesali. Nesigurno, s određenom tremom, iako to nije bilo za ocjenu, posmatrali su nas naši profesori.

Kada smo veseli i ponosni napuštali školu i školsko dvorište 28 maja 1971. godine, ni slutili nismo da ćemo jednog dana obilježavati pedesetogodišnjicu mature, a pogotovo da će nas vihor života raspršiti po cijeloj zemaljskoj kugli.

Jurili smo u susret još ljepšim danima, birali fakultete na kojima ćemo steći zvanja i titule, maštali o nikada zaboravljenim ljubavima i beskonačnoj sreći. Iako smo takoreći iz bajke iskročili, nismo ni slutili da će se neki od nas u svoj rodni grad, silom prilika vraćati kao stranci.

Kada se okupimo u školskom dvorištu 11.septembra 2021., pogledima ćemo tražiti tragove mladosti, nestašluka, ljepote i bezbrižnosti. I gle čuda: već za par minuta naša lica će zaiskriti sjećanjima, probuđena mirisom učionice gdje ćemo nostalgično posjediti pominjući naše omiljene i manje drage profesore i one koji nisu među nama. Oprostili smo im već davno male nepravde, strogoću i dril, a sada bismo ih rado vidjeli među nama, ispričali im naše živote.

Sjećajući se u kojoj je ko klupi sjedio, oživjet ćemo naše drugarice i drugove koji su tokom ovih 50 godina napustili ovaj svijet.

Nećemo pričati o ranama naših duša, jer sve ne možemo ispričati, izgubljenim životima, stradanju, gladovanju i smrzavanju tokom rata koji niko od nas nije mogao ni naslutiti, o tumaranjima izbjegličkim putevima tražeći svoje parče neba koje više nikada neće biti ni tako plavo, ni tako osunčano kao što bijaše jer nam nedostaju oni kojih više nema.

Vjerujem da će susret nakon pedeset godina biti energetska infuzija raji iz generacije 1967-1971!

Zvjezdana Marković, generacija 1967-1971.