Još uvijek se nismo bili riješili prizora osunčanog Lloret de Mara, graciozne Barcelone i vrtoglave PortAventure koji nam iskrsavaju pred očima dok žurimo hodnicima Treće gimnazije, a već je pred nama bila jedna nova kratka ekskurzija. Ovog puta naša je destinacija bio Beograd, a naša odredišta muzeji koji su nas još više trebali zamrsili u konce fizike kojoj je naše studijsko putovanje i bilo posvećeno.
Kad je pospani sat otkucao početak 13. oktobra 2017. godine, točkovi dva autobusa su zaškripali i poveli učenike matematičko-informatičkog i prirodnog izbornog područja IV-4, IV-5, IV-6 i IV-7 razreda u pratnji profesorica Erne Mujić, Alise Ramić, Melise Tvrtković, Elme Mašnić- Šikalo i Suade Krezić, niz hrapave ceste na sjeveroistok. San je na njihove oči padao rijetko, noć je trajala dugo obasjana crvenim mjesecom i jedva je u osvit zore ponijela umorne učenike u zemlju snova.
Ipak, već u 8 sati, svi su bili na nogama i to u sjeni veličanstvene izvedbe arhitekte Ivana Štrausa u plavom okrilju. Dok su avioni sa Aerodroma „Nikola Tesla“ bezbrižno fijukali prohladnim zrakom, mi smo se uputili u plavetno, stakleno zdanje Muzeja vazduhoplovstva grada Beograda. Već sam nas je prizor na ulazu ostavio bez daha; letjelice najčudnijih oblika letjele su oko nas, čulo se brujanje motora, punjenje spremnika za gorivo, vika ljudi, ali kao da je vrijeme na jedan kratki momenat stalo i zatitralo među nama, pa je ta živost odjednom poprimila statičan oblik i dopustila nam da se nesmetano prošetamo među eksponatima. Vodič je poslije kratkog uvodnog filma o avijacijskim akrobacijama, letio sa nama, i za tili čas smo već kružili po čudesnim primjercima najrazličitijih letjelica, od ratnih Spifirea Mk Vc, Lockheeda IT-33A-1LO, Iljušina Il-2m3, preko teškog Republic F-47D-40-RE Thunderbolta, “partizanskog aviona” Ј-20 Кraguja, popularnog MiGa 21F-13 i YUROM J-22H Orla, do bespilotnih letjelica, eksponata sa prvim pokušajima izrade aviona i ostataka srušenih Lokida i njemačkih Štuka. Zapanjeni veličinom, ali i odličnim stanjem eksponata, napustili smo naše prvo muzejsko odredište i krenuli u centar glavnog grada Srbije gdje su nas čekali hosteli i nešto slobodnog vremena za okrepljenje u nekim od popularnih beogradskih restorana i kafića.
Dok je dan već blijedio i topla oktobarska veče nas zavijala u svoje skute, sa vodičima smo prošli kraj Trga republike, najpoznatije beogradske Knez Mihailove i konačno zlatnog Kalemegdana kojeg smo začas posuli oduševljenim pogledima, a zatim i virtuelnim lajkovima kojim će on sa našim licima kroz objektive, ubrzo preplaviti društvene mreže. Da li Beograd zaista nikada ne spava? Beograd možda i da, ali njegovi splavovi zasigurno ne, pogotovo oni utopljeni u hladnom Dunavu i muzici tako glasnoj da se ni najglasniji vrisci nad njom, ne mogu čuti. Naša grupa je uronila sa njima u noć i probudila se tek sljedećeg jutra koje nas je trebalo povesti u nove, blještave avanture.
Oktobarska subota nas je već svojim jutrom uvela u najpoznatiji beogradski muzej, mjesto gdje bi svaki domoljub bivše zajedničke balkanske države želio barem stupiti nogom i odati počast najvećoj ličnosti i doživotnom predsjedniku Socijalističke federativne republike Jugoslavije, Josipu Brozu „Titu“ kojem je „Kuća cveća“ na Dedinju ujedno i posljednje počivalište od 1980. godine. Na čitav kompleks ispunjen samim djelićima Titovog života i Jugoslavenske historije, nemoguće je ostati ravnodušan, čak iako niste proživjeli svoje životne vijekove pod jugoslavenskom upravom. Iskra koju pali teška mermerna ploča pod kojom leže kosti velikog državnika, razbuktava se niz pisma pionira, zahvalnice radnika, Titove osobne stvari, štafete, katarze na licima crno-bijelih ljudi kada stoje na ulicama samo kako bi vidjeli svog predsjednika, poklone stranih državnika, maršalska odijela, značke, umjetnine i izgara u dimu, ugušena u razočarenju pred raspuklim vezama, pred pocijepanim nitima sloge i vratima „Kuće cveća“.
Kad je dan došao do vrhunca i kad nas je sunce gledalo kroz krošnje drveća pred malom oronulom kućicom u Krunskoj 51, zaronili smo naglo u jedan novi svijet, usred tog Beograda i naizgled običnog dana. Upoznali smo Nikolu Teslu. Zapravo, upoznali smo njegov rad, njegovo životno djelo, njegova otkrića i patente vezane za naizmjeničnu struju, njegov pepeo zatočen u klatnoj kugli i um genija kojem dugujemo mnogo više od papirne ulaznice i fotografije kraj njegove autentične torbe od krokodilske kože. A, nemojte pomisliti da zaista nismo upoznali Teslu. Jesmo. Na jedan kratki trenutak kada je poznati eksperiment sa Teslinim transformatorom, pred našim očima bljesnuo plavičastom munjom. Čak smo se i rukovali sa njim.
Slobodno vrijeme na kojem smo sabirali utiske ova dva nevjerovatna mjesta i istraživali duge beogradske ulice, prekinuli smo kratkim obilaskom boemske četvrti Skadarlije u kojoj duh ovog grada na Dunavu sjaji možda jače nego bilo gdje drugdje.
Tužne nas je na rastanku sljedećeg jutra utješio Trgovački centar „Ušće“ u kojem smo pribavili potrepštine, suvenire, kao i hranu za cjelodnevnu vožnju nakratko usporenu u Etno-selu „Stanišići“ gdje smo se odmorili u divnom deoskom ambijentu, te u večernjim satim prispjeli na naš cilj, do našeg „Bristola“ odakle kreću i gdje se završavaju svi pustolovni izleti čije razglednice kačimo po rubovima naših sjećanja. I ovo je sada jedno od njih.
Džana Pivač IV-4
Foto: Ajla Karović IV-7 i Mirha Dostović IV-7
