Literarni rad učenice Treće gimnazije Berine Spirjan odabran je kao prvoplasirani rad  u pisanju literarnih radova na temu ” 1. Slavna-111. Viteška brigada”  za srednje škole. Učenica, predmetni profesor Džemaludin Poturović i direktorica škole  Senada Salihović su  prisustvovali  Svečanoj akademiji u povodu Dana brigade 05.12.2016.godine u Centru za djecu i omladinu na Grbavici. Berina je dobila diplomu od predsjednika Udruženja Nusreta Aganovića – Age, a literarni rad je pročitala pred više stotina prisutnih.

U nastavku donosimo njen pobjednički rad.

POFALIĆKI I VELEŠIĆKI HEROJI

Sarajevo, 9. juli 1992.

Sva bol svijeta, noćas je u Bosni, barem kaž pjesma tako. Puške, granate, krv, metak, plač, bombe, strah, nemoć. I tako sve ukrug. Hoće li ikada doći kraj? Hoće li nas iko čuti? Svi na svijetu sada znaju za Srebrenicu, možda su nešto čuli o Foči, ali tek mali broj zna i sjeti se Pofalića i Velešića, cijelog Sarajeva, a i ovdje se gine svakoga dana. Mi smo samo jedna krvava mrlja, samo mrlja koju svi zaboravljaju i gaze. Borba iz dana u dan, postala je svakodnevnica. Umorni od svega što nam se dešava. Bez želje za životom, bez nade u bolje sutra, bez svojih najdražih, vječno sa suzama u očima. Tako prolazi dan za danom, mjesec za mjesecom, pa i godine. Tako padaju suza za suzom, majka za djetetom. Mnogo heroja je izginulo, ali, vjerujte, s puno hrabrosti i ponosa. A ondapostadoh svjesna i silnih grobalja po Sarajevu, pa i ovdje, na Pofalićima i Velešićima, to su temelji naše slobode. Onda me nešto hladno steže u grlu. I počela sam razmišljati. Zar u tim grobovima ne počivaju mrtvi? Kako iz tih mračnih i hladnih grobova može sijati sloboda, rađati se život? Zar smrt i život imaju vezu? Zar ta strašna tragedija koja se desila nama, Bošnjacima, i još uvijek se dešava, i sloboda idu zajedno, i da li smo mi toliku žrtvu morali podnijeti ili naslijediti od naših predaka?

Sarajevo, 17. juli 1994.

Danas mi je rođendan i čekam da mi neko pokuca na vrata. Imam 17 godina i osjećam se odraslom. Ako ćete iskreno, u ovim ratnim godinama čovjek ne raste godinu po godinu, već po cijelu deceniju. Godine prolaze, i prošlo ih je mnogo, ali opet iznova pokušaji laganog ubijanja, čak i u psihičkom pogledu, veoma su bolni. Krv naših vitezova natapa bosansku zemlju iz koje raste nada za slobodom. Gine se bez ijednog krika, ali bolno. Jak prasak se čuo. Granata je pala. Kroz prozor sam pogledom tražila brata, grupu ljudi koja je do maloprije stajala tako blizu – tako živa. Kada sam pogledala prema mjestu gdje su stajali, ugledah prizor koji mi srce stegnu. Krv u venama se zaledi. Granata je pala među borce, na mog brata. Ali, kako reći majci da je izgubila jednog sina, a da drugi uzima pušku u ruke. Kako joj reći da njeno, sada jedino dijete pored mene, devetnaestogodišnji mladić, odlazi na put smrti, na jedini put slobode. Po svaku cijenu je željela svoje dijete zadržati kod kuće, brata koji ni srednju školu nije završio. Šutimo obje. Toliko joj želim obećati da će se vratiti, ali ne smijem. Okrenem se naglo. Krenem naprijed ne izgovorivši nijednu riječ. Ne osvrćem se. Više nikada…

Sarajevo, 13. april 1996.

Šetam u slobodnom Sarajevu sa svojim bratom, sve izgleda ljepše nego što jeste. Sutra idem na Pofaliće, tamo gdje je naš stariji brat izgubio život. Znaš, i on je bio jedan od pofalićko-velešićkih heroja. Možda se ratne rane ne čine tako duboke, ali jesu…

Sarajevo, 23. novembar 2016.

Sada se ovdje nalazi ogromna “ruža” koju je granata napravila. Nerado se sjećam tog dana. Svaki dan vidim, kako ide pored one “ruže”, moja majka. Korača stazom slobode hrabrog viteza njenog hrabrog sina. Poginuli u ratu… hiljade hrabrih sinova ove zemlje. Oni su znali kako je živjeti u slobodi, ali mi ne znamo kako je umrijeti za nju! Niko ne može očima vojnika posmatrati proticanje vremena, osim njih samih. I niko ne zna kako je gledati smrti u oči, osim njih samih. Kako je boriti se s njom, protiv nje… Kako gledati najmilije na samrti, njihov odlazak na bolji svijet. I ti, čitaoče, jednog dana kada odrasteš i budeš poštovao žrtve, volio domovinu i budeš spreman i život za nju dati, znaj da smo zaslužili hodati uzdignute glave, ispod slobodnog neba ove naše domovine, naših Pofalića i Velešića, i da s ponosom izgovaramo imena hrabrih sinova naše domovine. I ti se možeš hvaliti Pofalićkim i Velešićkim Herojima, herojima našeg Sarajeva, naše Bosne i Hercegovine. Čudni su ti trenuci kada vam cijeli život, kao film, prođe ispred očiju. U tim kratkim dijelovima nađeš toliko razloga za život, toliko lijepih uspomena, uspomena koje bole. Koračam polahko. Crveno i žuto lišće prekriva put. Sve je nekako tužno i tiho. Gledam… Pogledom tražim bilo šta, neki znak života. Ničega nema. Sama sam, sama na ovom svijetu. Hodam i put biva svakim korakom sve mračniji, a ono što me čeka sve nepredvidljivije. Razmišljam o sudbini. Ne smijem dalje. Strah me je. Šta ako je tamo kraj, šta ako iza svog tog mraka nema ništa? Šta ako više nije sigurno? Tamo negdje srest ću hrabrog sina moje Domovine, koji je život dao za mir. Da se više nikome ne ponovi, ali mi nikada ne smijemo zaboraviti hrabrost sinova najdraže i jedine nam domovine, Pofalićkih i Velešićkih Heroja.

     „Ostajem tu, bolu da prkosim,

      i nije me strah stati pred zid,

      ja znam da pjevam,

     ja znam da pobijedim.“