Protekli vikend učenici prvih i drugih razreda naše gimnazije išli su u posjetu Srebrenici. Ovo putovanje su organizovali profesor Esad Karahodžić i profesorica Esada Grabus.

Prije polaska na taj put prva asocijacija je bila – genocid. Svi smo putovali misleći samo o tome. Putem redale su se slike prelijepe Bosne. Mnogi od nas nikada nisu bili u ovim krajevima i naprosto smo uživali u pejsažima koji su se redali jedan za drugim. Lijepa je ova zemlja. Putovanje je proteklo u veseloj atmosferi, puno priča, puno šale i doskočica. Vesela atmosfera je trajala cijelim putem. Polako, kako smo prilazili Srebrenici i veselje je jenjavalo. Svi smo postali šutljivi i zamišljeni. Ponovo smo postali svjesni činjenice da idemo u Srebrenicu. Tamo nema smijeha ni radosti. Mislila sam da ovo napišem kao novinski izvještaj, ali ne može… Pogled na bijele nišane, srce se cijepa, suze same teku… Sve je nekako tiho, sve nekako jezivo. Nikoga nisam poznavala i ničije ime ne znam, ali boli. Bol je toliko jaka da cijepa grudi. Vječito pitanje ZAŠTO? Nestali u jednom danu, ugašeni životi zbog imena. Zaspali su vječnim snom samo zbog nečije ludosti i bahatosti. Nikada mi to neće biti jasno. Niko mi to ne može objasniti. Možemo samo podići ruke i proučiti Fatihu. Muk i suze , pogled u nebo. Poslije tog žalosnog čina, poslije suza i uzdaha treba nastaviti dalje. Odlaskom u Srebrenicu vidjeli smo i lijepu stranu ovog gradića. Izgrađena fabrika zapošljava ljude i život se polako vraća. Bar nešto lijepo da se dešava u ovom kraju. Osjećanja uzburkana. Najveće groblje koje sam ikada vidjela. Nevini leže jedni pored drugih. Najbolniji su mezari djece koja nisu krenula ni u školu.

Poslije vidim fabriku koja radi i ljude koji žive od svoga rada. Vrlo pozitivno. Stotine fabrika i hiljade ljudi koji rade ne može izbrisati suze za ubijenima niti nadjačati glas Fatihe koja se razliježe Potočarima.

Amina Huko II3