Odjeljenja II2 i II5 su, u pratnji profesorice Amile Huseinbašić u toku ove sedmice posjetili Muzej ratnog djetinstva. Učenici II2 su svoju posjetu organizovali u ponedjeljak 3. juna 2019. Obišli su stalnu izložbu muzeja, koja uključuje 6 doniranih predmeta koji pričaju priču sirijske djece te 46 predmeta djece Bosne i Hercegovine, uspomena iz rata 1991-1995.
Učenici II5 su u srijedu, 5. juna 2019, također posjetili muzej. Za raziku od naših drugova, učestvovali smo i u radionici o stvaranju mira, koju Muzej ratnog djetinstva nudi svim učenicima, potpuno besplatno. U radionici smo potpuno uživali, razgovarajući i o najbanalnijim temama te o njima raspravljajući sa svojim drugovima i edukatoricom. U dvije grupe od po 10 učenika smo raspravljali o stvaranju i očuvanju mira u našim zajednicama, u malim grupicama prijatelja i razredu, ali i o našim idejama o svjetskom miru.
Nakon radionice smo imali priliku obići izložbu te pogledati nekoliko jako interesantnih video svjedodžbi generacije koja je za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini bila naših godina. Slušali smo priče o pokušaju stvaranja normalnih uvijeta života. Shvatili smo vrlo brzo da se ti tinejdžeri ne razlikuju mnogo od nas. I oni su se voljeli družiti sa prijateljima, plesati i uživati u mladosti. Pokušali su im mladost istrgnuti iz ruku, ali volja mladih ljudi da nastave dalje ez obzira na smrt i žalost oko njih je bila jača. Izgubili su prijatelje i članove porodice, ali su odbijali svoje postojanje svesti na preživljavanje rata. Oni su išli u školu, studirali, organizovali zabave i živjeli onoliko slobodno koliko im je situacija dozvoljavala. Živjeli su da nama pričaju priče onih drugova koji više nisu tu. Smijemo se i plačemo slušajući ove svjedodžbe i apsolutno je nemoguće izađi iz prostorije nedotaknut. Spustila nas je na zemlju priča „generacijebez budućnosti“, pomogla nam da shvatimo koliko nezahvalni ponekad izgledamo. Rat nije stvar prošlosti, on ubija naše vršnjake a drugima otima mladot dok ja pšem ovu rečenicu i dok je vi čitate. Neću reči da toga nismo svjesni. Svjesni smo užasa koji se dešavaju, ali ih ignorišemo jer se dešavaju „tamo negdje daleko“. Pričamo loše o izbjeglicama u Sarajevu, osuđujemo ih kao da prije nešto više od 20 godina naši rođaci, možda čak i roditelji, nisu bili u istoj pozociji, daleko od domovine, odvojeni od porodice i osušivani pokušavajući pobjeći od rata i smrti.
Mir počinje kolektivnom odlukom o prestanku ignorisanja užasa koji se dešavaju svaki dan oko nas. Ovo je naš svijet više nego svijetnaših djedova. Mi smo generacija koja će, ako ne promijenimo stav, sutra biti žrtva nekog trećeg rata ili se u njemu boriti. Govorimo kako želimomir, ali očekujemo da ga neko drugi stvori, sve nam preda na srebreni pladanj i pusti da uživamo u savršenom svijetu. Osvrnite se oko sebe i zapitajte šta možete učiniti da pomognete. I najmanji napori mougu mnogo značiti. Neću vam lagati i reći da možemo stvoriti savršen sviet za našu djecu i unuke. Svaka generacija borit će se za sebe, mijenjajući usput svijet oko sebe. Ali, to ne znači da se već danas ne možemo ustati i boriti za slabije, nadajući se da bi se neko borio i za nas.
Ema Selimović, II5
