IV-1
Ako se nekada nađete u društvu 23 djevojke koje raspravljaju o bitnim i nebitnim stvarima, koje drame tamo gdje drame nema, komplikuju gdje je jednostavno, gdje i kada se kasni, kasni se sa stilom. Ako osjetite pomiješane mirise parfema i ugledate nesesere sa šminkom umjesto pernica na stolovima. Ako odjednom sve zanijeme i tako šute cijeli dan, a onda isto tako odjednom postanu glasne da ih cijela škola čuje. Ako čujete najkreativnije izgovore za pomjeranje testa za sljedeću sedmicu i ako i te tamo sedmice se ponovo pita da se pomjeri. Ako se zagledate u svaku od njih i dobro naćulite uši da čujete njihove misli i onda čujete da njih škola čini sretnima i to što mogu da se posvete onome što vole, a ipak dobiju obrazovanje koje će ih kasnije izdvojiti iz mase. Čujete da su one zrele i ambiciozne djevojke koje imaju jasne ciljeve u životu. E pa gospodo, vi ste u IV1 razredu Treće gimnazije, generacije 2016-2020.
Razredu snova, razredu želja i budućnosti. Razredu gdje su djevojke četiri godine sanjale snove da bi ih u budućnosti živjele. Razredu budućih glumica, profesionalnih sportistkinja, profesorica, ekonomistica, naučnica, pravnica, arhitektica, žena i majki.
Sve njih sada čekaju različiti vozovi koji polaze sa istog perona, Treće gimnazije. Za taj put, pored ostalih profesora, najviše ih je spremila njihova 24. članica, prijateljica i razrednica Edina Lokvančić.

PS: Hvala, Treća gimnazijo!

IV-2

Sastaviše naizgled nespojivo. Jezičko odjeljenje sa 19 djevojaka koje imaju čvrste stavove i dva muškarca kojima često nije bilo jasno šta se dešava u razredu. Bilo je tu mnogo svađa, jer kako ih ne bi bilo sa ovoliko djevojaka? Ali te svađe nikada nisu trajale dugo. Uvijek smo se mirili i nastavljali se družiti i stvarati lijepe uspomene. Na našim časovima nikada nije bilo dosadno. Uvijek je bilo „red šale- red rada“. Pa baš tako smo uspjeli da budemo najbolje odjeljenje dvije godine. Imali smo najbolji prosjek iako se nismo pretjerano trudili. Mi smo sve pamtili kroz šalu i baš zbog toga smo dobili tu titulu. Iz naših kabineta se uvijek čuo smijeh nas i naših profesora. Profesori su nas zvali „jezikare“ naravno isključivši naše drugove koji nisu mogli nekada doći do riječi od nas. Znalo se da gdje ide naše odjeljenje- tu je najbolja zabava. Naš autobus je imao uvijek mnogo dobre pjevače, DJ-a i naravno plesačice. Zadnji dio autobusa je uvijek bio naš mali kutak u kojem je ostalo dosta šala odakle smo ponijeli mnogo lijepih uspomena. Često smo bile previše ležerne, ali naša parola je bila „no me interesa“. Bilo je bitno samo da uživamo u trenutku koji traje, a koji ćemo sutra prepričavati svojoj djeci sa iskrom u oku jer znamo da je to bio najljepši period našeg života. Idući sa svim ovim osobama u razred, koja je svaka posebna na svoj način, svi smo naučili nešto izvan školskog programa. Neki su jedni druge učili o baletu, neki o odbojci, neki o književnosti i o velikim piscima koji se ne spominju na časovima, neki su učili jedne druge kako se pravi nakit, neki kako se svira, neki kako se glumi i još mnogo toga. Ali svi smo jedni druge naučili šta znači prihvatiti nekoga bez obzira na to kakav je. Naučili smo da budemo solidarni, da nikada ne osuđujemo nekoga, da uvijek širimo ljubav i crtamo ljudima osmijehe na licima. Sada kada smo završili ovo putovanje pod nazivom „Srednja škola“, idemo na mnogo ozbiljniji put. Ostaju za nama najljepše uspomene, najljepši osmjesi, možda prve simpatije, prve ljubavi, ali ostaju i ljudi za nama koji su nas mnogo toga naučili. Ostaju profesori, naša razrednica, naša Tetka… Hvala im što su bili tu za nas kada nismo bili sigurni šta trebamo učiniti. Odlazimo iz Treće, iz našeg drugog doma, odvajamo se od naše porodice. Ali Treća nikada ne odlazi iz nas, uvijek je tu na lijevoj strani i uvijek će biti.
Au revoir Treća!

IV3
Negdje između golih lipa što tek u mladom aprilu pokazuju, stidno, svoje prve listove, zazvonilo je, za početak časa, naravno, po ko zna koji put. Još nebrojno puta će zazvoniti tu, zazvoniti, možda ne u pravom smislu te riječi, mijenjat će se zvuk što označava početak i kraj časa, ali uvijek će biti: “Evo, zvoni! “. Stotine novih, velikih imena će požuriti prema kabinetima. Neki će ostati još nekoliko sekundi jer, Bože, hitno je ispričati nešto. Zaključan kabinet nakon zvona okidač je za osmijeh i štopanje famoznih petnaest minuta dok sretnicima Tetka pravi društvo. Rijetki su “dočekali” tih petnaest. Neka vrata se uvijek zatvaraju među posljednjim, a otvaraju prva. “Geografija” piše na ovim. Oni skraćeni časovi nisu neka velika radost, u ovom odjeljenju oni svakako uglavnom i traju trideset minuta. Prošlo je pet minuta od posljednjeg otvaranja vrata. Ulijeću Džejna, Aldemar, Malik, Anes i Nejra. Za sobom nose miris kafe iz Rituala kojeg definitivno treba pripisati kao dio Treće gimnazije. Jasko i Kristijan su stvarno morali kupiti još po dva komada pizze koja vrišti: “Holesterol!”. Ostavit ćemo sada Jaska i Kristijana da jedu pizzu. Vrijeme je da se začuje škripanje stolice. Razrednik je privlači prvim klupama, u srednjem redu obavezno, jer su one “prve na udaru” pa su uvijek prazne.
” Hajmo redar, ko je odsutan? “.
“Svi su prisutni”. Razrednik pogleda redara ispod naočala dok mu je olovka još uvijek na prvoj liniji rubrike “odsutni učenici”.
“Alles sind da? A gdje je onda Raščić? “.
” Eto Ibro je odsutan.”. Razrednik upisuje prvog odustnog dok maše glavom jer zna da nije jedino ime što će upisati.
“Dalila je u upravi profesore.”
“Šta je sa Resićkom? “.
” Evo diva upravo javlja da će kasniti. ”
” Kasniti na treći čas? “.
” Znate kako je to sa prijevozom, čas ga ima, čas ga nema.“
“Vidim joj po adresi da stvarno daleko živi”.
Da li je razrednik upravu? Pa zasigurno da nema toliko lipa na Vilsu, mogla bi nam mahnuti sa prozora, usput dovikunuti za koliko dolazi. Vratimo se priči. Upisano bude tako pola razreda, i onda kao da nekim čudom jedno po jedno počnu dolaziti. Sjećate se Dalile iz uprave? Odlično, evo ulazi i ona.
“Hajde Bublin, sjedi”.
“Jeste me upisali? Izvinjavam se jer kasnim, nije bilo prijevoza! ” *evo sekunda za razmišljanje*. I tako se narednih 5 minuta nižu opravdanja zašto ko kasni. Da se razumijemo, ove situacije su u ovom odjeljenju jaaako rijetke.
“Eh ovako, ja vas sve pozdravljam. Danas nam je po rasporedu čas odjeljenske zajednice i ja kao razredni starješina prepuštam vama da predložite o čemu možemo razgovarati danas.” , zatim pucketajući prstima nastavlja, ” Prije toga, hajde Kahvedžić, Slabić šta imate novo da kažete razredu? Hajde da čujemo gdje ste bili. ” Zatim počinje izuzetno zanimljivo, ali u tom trenutku svima predosadno predavanje Elme i Malika o njihovim vannastavnim aktivnostima koje svi prekidamo, jer mnogo je zabavnije prisjećati se ekskurzije. Ta tema nikad ne postaje dosadna i to je uspomena kojoj se uvijek svi rado vraćamo. Svako od nas ima neku svoju priču sa ekskurzije. Ah ta Španija…Ali moramo se vratiti u realnost . Predsjedavajuća odjeljenske zajednice IV-3 , generacija 2016./2020., Džejna, otvara prvu tačku dnevnog reda; Decembarski. Oduvijek je postojala teorija da, znate oni redovi u kabinetima, od desetak klupa poredane po dvije, jedna iza druge, privlače tri vrste učenika koji budu podijeljeni u : ONI do prozora, ONI do vrata, ONI u sredini. Eh u ovom odjeljenju ta podjela je trenutna. Ako ne promijenite, tokom razrednih rasprava, bar jednom mjesto sjedenja, kao da niste bili tu.
Delić, koji vas može ubijediti u gotovo bilo šta, već je izašao pred tablu i drži marker u rukama kako bi pisao uloge, a napominjem da još nemamo ni temu predstave.
Trenutak kada svi govore prekine se na sekundu kada Granulo koristeći sarkazam želi skrenuti pažnju na nešto, a naravno, neko se pronađe bespotrebno uvrijeđen. Razrednik već počinje ponovno mahati glavom i prošlogodišnji dopredsjedavajući, Irman Muratović, ustaje uz obavezno pomijeranje karte Južne Amerike leđima, i ko zna koji put napominje: ” Dajte neka jedno po jedno priča!”. Dio razreda je kao užaren, dio spava na ruksacima, dio igra PUBG zahvaljući nesebičnom Meši koji velikodušno dijeli 3g kada god mu neko uputi i samo emotivan pogled. Uvijek se pronađe uloga za perspektivnog tako da Delić, Hatibović, Alikavazović, ( računat ćemo i njega iako “nema papir” ),kao i Dervić i Hanić na koje su profesori potrošili hemijske pisajući ih ko zna koliko puta u rubriku “odustni učenici” zasigurno su u igri. Zamalo perspektivni, hiperaktivni Fadi vrti pernicu bezbrižan jer zna koliko je dobar glumac, pa je i njemu uloga osigurana. U svakoj predstavi je obavezna i nana pa Dudo može sebi priuštiti malo odmora bez borbe za ulogu i nadmetanje čiji je glas jači, bojeći Dervićeve sveske. Što se tiče Ajdinove sveske… Znate one tanke iz Konzuma što stoje u velikim metalnim kutijama? Eh sve te sveske možete kupiti za jednu njegovu. Napominjem, endemičan je njegov dolazak na nastavu. Belma ne može odoljeti tim divnim mandala crtežima, ali u duhu modernog revolucionara dobaci svoje zlatno mišljenje koje je uvijek primijećeno. U jednom trenutku svi su okupljeni oko Delića. Obavezno neko idući prema tabli isfrustriran jer njegovo ime ne piše pored uloge koju očekuje drmne stol Aldemara koji zaklanjajući sunce , kojeg zapravo nema, rukom uputi značajan pogled. Pored njega je Anes koji ne govori mnogo, ali nekako svaki njegov prijedlog se uvaži. Zuko obavezno predlaže ulogu naratora koja naravno bude prihvaćena. Jan u najzabačenijem kutku razreda, pravit ćemo se da taj kutak postoji, čita knjigu, vjerovatno “How to be a billionaire? “. Svoju karijeru kao uspješni biznismen započeo je prodajom na Olx-u. Usput, ukoliko je nekome potreban usisvač nove generacije, obratite mu se! Đulepa i Dreković su već naglasili da ne žele glumiti pa su svoje stolice okrenuli prema Ajli i Nejri u koje razrednik pogleda svako malo uz osmijeh. One su onaj tračak nade da je ovo miran razred. S obzirom da nije izabrana neka velika patriotska tema, Begić se ne nadmeće. Ukoliko se bude trebala spomenuti Bosna, uloga je njegova. Egzotičan Mečkićev (nesuđeni Mačkić po profesorici Filozofije) izgled obećava mu ulogu pseudoarapa, a njegov slavujski glas ne može biti ne iskorišten. Irman već češkajući glavu krajem olovke od ko zna koga smišlja stihove autorske pjesme. Naravno, Temim sjedi ispod famozne Južne Amerike sa nečijim telefonom u rukama. S vremena na vrijeme (u 10 minuta) dođe do onog ko je najglasniji ispred table jer je on glavni po nepisanom pravilu i pita da li on šta treba raditi. Ozarenih očiju se vraća kada čuje da ne treba. Za 5 minuta zvoni što znači da je vrijeme za moliti razrednika da izađemo ranije skupivši se svi oko vrata kao komarci oko svjetla, svjesni da ćemo i ove godine improvizirati tekst i biti prvi koji će osvojiti duplu krunu. Zamalo zaboravih Jaska i Kristijana. Oni čekaju ostale u holu dogovarajući se koju nargilu da uzmu u Mahali kada Kristijanu počne smjena. Kao stampedo izlazimo prvi, jureći stepenicama i beskrajnim hodnikom, prolazimo pored ormarića. Tako žurimo na idući čas pokušavajući prestići vrijeme da što prije idemo kući ili u Ritual. U tom trenutku i ne razmišljamo da ćemo za nekoliko mjeseci poželjeti da svaki čas traje što duže, da je put do vrata (izlaska) škole što dalji. Naša vrata su se prva otvarala nakon zvona, a sada bismo željeli da su što duže zatvorena. Sada bismo željeli da se zvono uspava, da smo svi tu zajedno. U tom haosu koji volimo uz razrednika koji je ipak ponosan na nas. I tako, historijski IV-3, onaj razred čija su se vrata posljednja zatvarala, otvarala prije zvona, upisali su svoja imena na listu onih kojima će srednja škola ostati kao najljepši period života, i zauvijek nedostajati. Zamislite, škola će nedostajati onima što su jurili niz stepenice i smišljali kako da ne budu na nastavi. Ali zato, četiri godine, kao četiri dana. Četiri dana u kojima smo upoznali drugove za čitav život, četiri dana u kojima smo naučili cijeniti jedni druge, poštovati tuđu riječ, biti jedni za druge tu i u dobru i u zlu. U četiri dana Treća gimnazija je stvorila najbolje sportiste, političare, inžinjere, biznismene, ali i ono najvažnije, najbolje ljude. I tako da se zauvijek sjećamo najljepša „četiri“ dana.

Oproštajno pismo IV4

Nalazimo se na životnom raskršću kada se moramo pozdraviti sa školom, prijateljima, profesorima, i kraće, svime onim na što smo navikli. Pozdrav naše generacije bit će sigurno sasvim neviđen do sad, i ne, nismo samo još jedna generacija koja obećava najluđe Veliko zvono i najveći maturalni dernek. Oprosti Unikatnosti, ali ovaj put žalim što nismo basic. Žalim što ćemo, kako kažu, najljepši period srednje škole provesti u kućama, jer je Korona morala na svoj put oko svijeta. Ipak, ne mogu reći da najljepše trenutke nismo proveli u srednjoj školi, i baš zato je želimo još samo malo, malo. Došli smo u ovu, zelenim granama zagrljenu zelenkastu zgradu, sami i izgubljeni, našli prijatelje, ljubavi, znanja, sreću i prije svega sebe, i sad odlazimo, noseći sve uspomene u srcu, sva znanja u glavi i sve sveske na policama jer “čuvajte to, trebat će vam na fakultetu” (što Ajla-Ena uvijek dočeka sa: “E pa meni neće!!”). Znam da će nam svima faliti školsko zvono, i ono staro, uvijek preglasno, i ovo update-ovano muzičko. Znam da će nam faliti pitanje “imamo l’ šta za sutra?” iako je sasvim jasno da u Trećoj gimnaziji uvijek imate nešto za učiti. Falit će nam Decembarski, da i nasmijemo i rasplačemo publiku, da promijenimo tok radnje 10x, da gledamo Laru i Emira u gangsterskim izdanjima (samo na sceni), da čujemo Amirovo repanje i da još jednom pokušamo nagovoriti Adnu da iskoristi svoj slavujski glas. Za sve muzičke efekte obratite se Faruku bez kojeg bi naša predstava bila “ima slike-nema tona”. Naš ugođaj u razredu ne bi bio ni približno ovakav da nam nije naše razrednice, koja nam je uvijek bila prvo prijatelj, pa profesor – razrednica koja nam je rješavala kako matematičke, tako i sve ostale probleme na koje joj se požalimo. Hvala joj. Zato smo na časove matematike uvijek išli vedri, što je bitno, s obzirom da smo 5x sedmično imali matematiku. A na matematici imate 3 tipa ljudi: oni koji pokušavaju nešto skontat, oni koji ništa ne kontaju i na kraju one kojim se obratite jer sve kontaju, na čelu s Asijom-djevojkom koja u glavi ima vjerovatno više knjiga nego školska biblioteka. Zahvaljujući Mirzi, svi smo znali kad igra Arsenal i ko je koliko golova dao, pa ćete u grupici oko njega češće čuti riječ “rezultat” u kontekstu fudbalske utakmice nego rješenja zadatka. Postavlja se pitanje ko bi onda zaslužio crveni karton, Mirza ili Dina, svaki put kada bi ih profesorica Sedžida opomenula za priču, pa pitala ko je ovdje predsjednik, da bi opet saznala da je to Dina. Da, profesorice, mandat mi nije istekao ni ove godine. U ovom razredu postoje i pravila: sve je dozvoljeno, osim pitati Dinu koja je bila grupa poslije testa i koji joj je rezultat u onom posljednjem zadatku. I ni slučajno ne dodirujte nikad Ajlinu kosu i lice. (Ova opomena se upućuje i prašini) Strogo zabranjeno! Reda, rada i discipline nikad ne bi bilo kako treba, da situaciju u razredu ne reguliše Hadi sa famoznom rečenicom: “Malo smo se našalili, hajde sad da radimo..” A onda je tu, uvijek tačna Naila, koja nikad nije kasnila, sve dok se nije preselila na Grbavicu – što si dalje to si bliže, ostaje kao Prvi Nailin zakon. Iza zvona uvijek trči prema kabinetu i Nejla B, jer taj glupi prevoz… Morat ćemo ozbiljno porazgovarati s Grasom.. Dobro je i dok se kasni, jer Bakir bi kasnio na prva 3, a odlazio je s posljednja 2, ali je još uvijek nekako prolazio 5.0. Nejla S, također perspektivna sportistkinja, ostat će zapamćena i po perspektivnoj rečenici : “Ali ja sam perspektivni sportista” svaki put kad joj nisu perspektivne šanse za dobru ocjenu, a prozvana je. Znate one što kažu “Dobit ću 2, možda ni to, preloše sam uradio/la”, a na kraju dobiju 5++? Jedna od takvih u našem razredu je Berina, koja je prvi put kad se opkladila da će stvarno biti tako, prvi put put i dobila keca. Visoka kvota, neočekivan poraz. I ako mislite da je ovo razred nepopravljivih štrebera, pored onih koji su nezadovoljni četvorkom, pitajte Ajlu-Enu kakav muštuluk je dobila prof. Alisa za svaku dvicu za koju joj je saopštila. A onda s druge strane, imate one kojima je život lijep, orilo il’ gorilo, te je sinonim za opuštenost u našem razredu Edin. Opuštenost je uvijek poželjna, ali je i opreznost, jer inače može doći do bliskog kontakta glave i zida. O tom neelastičnom sudaru više vam može reći Ajdin. Anur je primjer da kad profesor postavi pitanje, nema veze ako se apsolutno izblamiraš, bitno je da si “pokuš’o, pokuš’o”. Apsolutno nezaboravni će bit i Sadikovi ‘zadaćići’, ali smo brzo shvatili da sve što Sadik ne objasni, objasnit će Hana P. Kod profesora Džeme, koji je držao životne lekcije, koliko i one po kurikulumu, zauvijek će rekord za najbrža odgovaranja držati Harun, ali takav rekord drži i u skijanju. Sigurno je da će nam poslije srednje škole faliti Emir, ali će sigurno faliti i profesorici Alisi, s obzirom da je bio njen asistent – vjerovatno si već skuplja iskustvo da bude asistent i na fakultetu (možda jedino neće faliti njegovo škripanje markerom..) Možemo bit ponosni što su dio našeg razreda bili i šaptač kompjuterima – cout<< haker Muhamed <<endl; modna ikona Hana K, anime kreatorka Merjem i njena drugarica pod pseudonimom Maca, poznata i kao Hana M, najbolji odbojkaški duo-Zerina i Lejla i dvije djevojke sa bosanskim državljanstvom, a engleskim kao maternjim jezikom – Vildanom i Hanom P. Prvi osmijeh razreda definitivno ostaje Nejra, naša fitness trenerica. A Toni dobija Pehar za najveću dobricu razreda, najvećeg paničara i najneiskorišteniji glumački talenat. Falit će nam velike s mlijekom u najdražem Ritualu, koji je sinonim za srednju školu koliko i sama Treća gimnazija. I jeste bio ritual.. I ako ikad budemo našli način da vratimo vrijeme, jednoglasno ćemo izabrati ekskurziju, kod koje postoji samo jedna velika mana – to što se dešava samo jednom u životu… (I ako mislite da ste peh, samo se sjetite da smo mi imali epidemiju pljuskavica tik pred ekskurziju, a da je Nadir bio te nesreće da ih dobije u autobusu za Italiju.. Ali nas ništa nije spriječilo da se provedemo kao nikad u životu)
Na kraju, najbitnije što smo naučili je da je jedino sreća veća kad se dijeli.. Da su najteže jednačine one u kojima vam fali Neko, a ne x.. Da je korijen iz 2 iracionalan, ali i ljudi znaju biti.. Tražite hemiju s drugima, ali je ne konzumirajte. Novac je nepostojeći u skupu realnih vrijednosti.. I Ljubav je jedini način da shvatimo beskonačnost. I ko kaže da nam matematika ne treba u životu?

IV-5
Ispraćajući tri generacije prije nas, svjedočili smo njihovim posljednjim srednjoškolskim danima. Svi su se na svoj način smijali, šetali školom i razgovarali. Od svih smo izvukli ono nama najvrednije. Neka nam profesori i uprava škole oproste, ali s radošću iščekivajući kraj i našeg školovanja u Trećoj, planirali smo i zamišljali naš posljednji mjesec u istoj. Čekali smo posljednji mjesec da postanemo svjesni da je kraj, jer nas čeka najprometniji mjesec kada su u pitanju kontrolni radovi, svjesni dešavanja posljednje četiri godine, te na kraju, da postanemo svjesni jedni drugih i ljudi u koje smo izrasli i koji smo postali. Ipak, po prvi put smo nešto na vrijeme uradili, čak i puno ranije od očekivanog. Jednog dana smo primili obavijest da je školovanje u klupama otkazano do daljnjeg.Koliko god ta vijest sa sobom nosila i pozitivnu i negativnu stranu, vodeći se svojom standardnom politikom i razmišljanjem, kod nas je ipak presudila pozitivna. I to samo jednom stavkom – „Sreća da smo uradili pismenu iz matematike u školi“. I tako u jednom trenutku postadosmo svjesni svega. Sada, provodeći svoj posljednji „savršeni“ mjesec srednjoškolskog obrazovanja u svojim domovima, ponajviše postadosmo svjesni vrijednosti svakog trenutka provedenog u školi. Svakodnevno u glavi puštamo film – kompilaciju naših najdražih trenutaka iz prethodne tri ipo godine shvatajući da se srednja ne pamti po samo jednom mjesecu ili događaju. Pamti se po nizu istih kojih smo imali na pretek.
Dvadeset šest vrlih matematičara, ni po čemu sličnih… Dvadeset šest vrlih kako matematičara, tako i filozofa i stratega, a o jezicima da ni ne pričamo. Ipak, svi smo doprinosili istom. Svako na svoj način bio je tu za druge, podizao atmosferu i duh odjeljenja kada nam je to bilo potrebno. Dvadeset šest nasmijanih učenika sa, kako vlastitim, tako i zajedničkim mukama. Svaki dan smo znali ko kasni na koji čas i s kime se ne smijemo, za naše dobro, pozdravljati pri dolasku u prvu smjenu. Znali smo ko se treba obratiti profesoru za molbu i koga treba dodatno pravdati profesorima. Isto tako smo znali i zajedničkim se snagama raspravljati oko nebitnih sitnica. A povrh svega, znali smo, zajedno sa našom razrednicom Ernom Mujić, izvući ono najbolje iz svake situacije, znati biti zahvalan na tome i uživati u istom. Znali smo kako svaki ćošak škole diše, samo ako nama ide u korist. A za one koji su naučili biti pozitivni, situacija u kojoj se nalazimo i nije toliko strašna.
Amila Gabela IV-5

IV6

U srcu Vilsa čekala je nove generacije koje će sa sobom donijeti osmijehe, zaljubljene poglede i poneku suzu zbog nedovoljne ocjene. 2016. godine primila je još jednu generaciju u svoje okrilje. Prvim ulaskom u školu zbunjujuće su nam izgledali A i B objekat, a za C smo saznali tek nedavno. U školskom holu često su nam pažnju privlačile slike maturanata, koje smo mi gledali sa divljenjem. Kada smo bili prvi razred činilo nam se da nas cijela vječnost dijeli od tog, ali prevarili smo se. Godine su se nizale i vrijeme je proletjelo, i sada na tom zidu stoje naše slike. Sada kad se vratimo na sami početak i pokušamo se sjetiti svih lijepih i ne tako lijepih trenutaka, shvatamo da je sve brzo prošlo i da će nam samo najljepše uspomene ostati u sjećanju. Svi uposlenici škole su se trudili i pomagali nam, i u svakom od njih pronašli smo prijatelja. Uvijek tu spremni za razgovor i slušanje naših „prevelikih problema“. Svoje srednjoškolsko putovanje smo lijepo započeli, a čini nam se da smo stali na njegovom najljepšem dijelu. Svaki rastanak teško pada, posebno ako vas za te ljude vežu lijepi trenuci koje ste skupa proveli. Velika promjena, i za nas u takvom trenutku velika odluka bila je i biranje smjera. Ambiciozni i puni planova za budućnost odlučili smo da budemo prirodnjaci. I tako u jedan razred spojiše 32 glave, različitih karaktera. Niko nikome sličan, a opet tako isti i tako složni kada treba pomjeriti test ili “nagurati”ocjenu sa 4 na 5. Da budemo iskreni u početku se nismo baš voljeli, ali navika je čudo. Korak po korak postali smo kako nam se naša razrednica inače obraća – društvo. Ovo naše oproštajno pismo ne bi imalo smisla, a da ne pomenemo našu razrednicu s kojom smo i najviše vremena proveli. Svojom djecom nas je zvala i nesebično nam je uvijek pružala podršku. Savjetovala nas je i često slušala naše ljubavne probleme. Mi, kao prava djeca, često smo griješili, ali ona je uvijek pronalazila načine da nas opravda i prešuti na naše nepromišljene izjave. Pa zar ima neko umjesto majke ko bi nas obradovao ukusnim kolačima ili bio spreman da naruži jednog učenika na semaforu, samo zato što je prekinuo ljubavnu vezu s jednom njenom učenicom? Zar može neko umjesto majke da na crtežu iz laboratorijske vježbe vidi da nešto nije uredu s njenim djetetom? Čak i u doba korone nađe način da nam pokaže koliko nas voli i pošalje virtuelne poljupce.

U kućnoj atmosferi toplih aprilskih dana
Došao je kraj naših srednjoškolskih drama
Naše školsko putovanje nije bilo lako, al je bilo jako.
Jedni smo od rijetkih uz pomoć kojih učionica bila je puna,
Zbog toga je često nesklad vladao svuda.
U razredu sa 28 žena
ostati hladne glave muškima je bila prava dilema.
Al’ s vremenom postadosmo homogena smjesa,
Složila bi se naša Melisa.
Kažu koliko ljudi toliko ćudi
A od nas 32 razrednica ludi
Vrijeme je da lagano krenemo mi
U analizu galerije likova svih
Puna jakih karaktera
Al bilo je mnogo i malera.
Ne spomenuti nekoga bila bi velika šteta
Obzirom na potencijal koji ovim razredom šeta.
Gojak, predsjednica naša
Uvijek tu da naše muke olakša.
Svaki test iz tabele
Bio bi urađen na vrijeme
Da nije naše Gojak Nejre.
Muftić Merjem zdravoga duha
Prebolovala jaku bolest uha.
Iz sve muke izađe još jača,
Te otrča do Splita i vrati se deset mlađa.
Njenu stranu nikad ne napušta Sparavalo Andrea
Jedna prava planinska žena.
Penjanje njoj drugo je ime,
Voli sebe više i od Merime.
Njoj visina nije strana,
A iza nje dolazi Tahirović Hana.
Tahirović Hana nema puno mana,
Kraljica Decembarskih dana.
Plesom ona ubije svakog
Konkurenta jakog.
Od vrtića uz nju stoji balerina Suljagić Nađa
U našem razredu ne postoji glumica slađa.
Hokus pokus
Hana i Nađa nikad ne gube fokus.
Terza, naš razredni klaun i bilijarista, sportista je žešći
Iako mu status perspektivnog sportiste nije u gore vrijeme mogao leći.
Zubčević Kerim u trenu oka Rubikovu kocku složi,
Ali zato istu ljubav matematici ne moze da pruži.
Ajlu oko srca obuhvati obavezno toplina,
kad se na matematici spomene jedna polovina.
Ajanović Alma svoje znanje čuva ,
Da ga ne odnese Una.
Ona nikog ružno pogledati ne zna,
Uz pomoć Aide zdrava užina biva spremna.
Ajanović Aida uvijek nasmijanog lica,
Zbog nje naše srce nabubri ko klica.
Uz njih šeta uvijek gladna Kata,
Njene pjesme nagrađuju sa puno certifikata.
Njen dobri prijatelj Tvrtko samopouzdanje širi
Te se s našom Šaljom stalno miri.
Šaljić Nejra zadatke rješava bez problema
Poznata joj je svaka matematička lema.
Bostandžić dođe u školu kad se sjeti
Od sesija silnih ne može dovoljno da joj se posveti.
S Bajrom ona na bosanskom u klupi sjedi
Dok Bajrino platno čekajući blijedi.
Elke je genetičar vrli
Njega naša Gibe stalno grli.
Ru naša zbunjena vazda
Pitanjima se uvijek u profesore pouzda.
Klico za red ne mari mnogo
Te zato na bosanskom ne sjedi strogo.
Tamar naša pored Klice sjedi
I zapita se što to radi sebi.
Pomaže kad nam pomoć treba,
Te zbog toga joj hvala do neba.
Do njih vazda Šeha i Lamija sjede
Da se jedna drugoj ispovijede.
Šeha uvijek hranom osvaja srca,
Dok Lamija pristup zadaći dopušta.
Amina uvijek pozitivne energije puna
Zrači ovom skolom svuda.
Primjer pravog filozofa Ahmetagic je Nejla
Svaka grupa je za vodju htjela.
Sari je našoj škola velika briga
Ali uprkos tome ona odlične ocjene ima.
Psi su njena slaba strana
Zato u njenoj kući Rea Džejn vlada.
S njom je vazda sekoslav Naida,
Koja najbolji stil ima.
Naida fiziku u malom prstu drži,
Svoje je znanje spremna nesebično drugima da pruži.
U ovom društvu fali još Elma Bibovic Biba .
Ona voli da spava, ali joj to nije jedina slava
Uvijek nam na njemačkom ocjene spašava.
Resić Emina puno provokacija ima.
Ne ljuti se ona mnogo
Te joj je svejedno sve ovo.
Cama uvijek tiha i povučena
Da ne bi nastala neka scena.
S njom u klupi sjedi Hadžiabdić Aida
Koja noktima živote kida.
Hena i Anesa su najveće zmije
ali ne brinite,to je nadimak koje su same sebi dale njih dvije
Anesa Resić anđeoski glas ima,
Pa ga takvog dijeli sa svima.
Hena Gojak za razred uvijek tu je
Te nas tako spasi profesorske oluje.
Zmija 3 je Selimović Ema
A od njenog rukoposa ljepšega nema
Dnevnik puni bez imalo problema
Pa je razrednica voli to nije dilema.
Razrednica naša koju spominjemo često
-Gibović Alma u našim srcima zauzima posebno mjesto.
Naše putovanje ovdje staje,
Ni jedan lik u galeriji ne izostaje.
Naša Treća u najljepšem sjećanju ostaje.
Našoj bezbrižnosti bliži se kraj,
Treću napuštamo to ti znaj.
Ova škola stresa puna
Ostat ce nam jaka uspomena.