Naša škola je odavno prepoznatljiva, između ostalog i po manifestaciji Decembarski dani kulture. Decembar je mjesec kada je Treća gimnazija u znaku kulture, umjetnosti, učeničke kreativnosti i takmičarskog duha. Svake godine učenici svih odjeljenja pripremaju svoje predstave i nastupe sa kojim se predstavljaju školi i stručnom žiriju takmičeći se sa ostalim odjeljenjima svog razreda. Ove godine je situacija malo drugačija, kao i u svemu. Iako zbog pandemije učenici nisu u školi i naš je amfiteatar prazan, nismo htjeli dozvoliti pandemiji da prekine našu tradiciju na koju smo ponosni. Naši učenici su i u ograničenim i otežanim uslovima pokazali kreativnost i volju za alternativnim oblicima vannastavnih aktivnosti. Učenicima smo predložili da svoju kreativnost kao odjeljenje iskažu u bilo kojoj formi, na temu „Život u pandemiji“. Na ovaj način smo htjeli dati priliku učenicima da svoja promišljanja o pandemiji, izolaciji i izmijenjenom stilu života iskažu kroz kreativnost i umjetnički rad. Učestvovalo je 11 odjeljenja, njih 9 sa video snimcima, 1 esej i 1 strip. Ove godine Decembarski dani kulture nisu takmičarskog karaktera, ali ćemo odjeljenja koja su učestvovali adekvatno nagraditi, čim se stvore uslovi za to. U nastavku možete pročitati esej odjeljenja III3 i strip II1, a video materijale ostalih odljeljenja možete pogledati na web stranici škole.

Život u izolaciji

      Mislili smo da će trajati dvije nedjelje, tješili smo sami sebe da će proći za jedan mjesec, nadali se da će ljeto i sunčevi zraci otjerati uzurpatora našeg života i da ćemo ponovi zajedno veselo pohrliti na tople plaže i mirisne planine. Ali ništa, sve naše želje pokazale su se uzaludnim, ova nevjerovatna 2020. godina puna boli, straha i smrti nama dragih osoba ili poznatih ličnosti već je na izdisaju, dok je korona još uvijek tu. Bez namjere da ode, svakim danom brojke su sve veće, mjere se ponovo pooštravaju, a svi mi uporno sebi postavljamo isto pitanje: Kako nešto tako malo, nevidljivo može zaustaviti točak civilizacije, oboriti na koljena sve svjetske sile i moćnike i zadominirati svim sferama našeg života?

      Odgovor je višesmislen, ali kratak: Čovjek je pomislio da je svemoguć. Nije korona sama po sebi toliko strašna kolika je bila katastrofalna naša spremnost na nju. Spremnost na izazove i na žrtvovanje, spremnost da obuzdamo naše ambicije zbog kojih svakodnevno gazimo jedni druge, prelazeći pritom preko slomljenih srca, a nekada i preko nevinih leševa. Čitavo čovječanstvo je ubačeno u pogrešan ritam u kojem se mi kao ljudska bića nismo snašli. Nismo se snašli jer mi ljudi nismo mašine koje su programirane samo da ujutru odu u školu ili na posao, vrate se uveče provodeći još koji sat na mobitelu i to je naš dan. Takav dan smatramo uspješnim, pogotovo ako su nam tog dana novi komadi papira zašuškali u našem novčaniku. Ali ne pitamo se jesmo li tog dana nekom pomogli, usrećili, nasmijali ga ili mu poklonili naš osmijeh. Svi smo negdje žurili, a nikud nismo stizali, a u toj jurnjavi nezaustavljivo smo izgubili dvije najvažnije stvari, vrijeme i ljubav. Za vrijeme nam je jasno, ali kako smo izgubili ljubav kad nikad više veza djevojaka i momaka. To nije prava ljubav, koja je nerijetko zasnovana na tjelesnim užicima, dokazivanju i ispunjavanju društvene norme. Prava ljubav je zasnovana je u srcu, ne na slici na Instagramu, na beskrajnom uzajamnom poštovanju, na žrtvovanju i zajedničkom podnošenju dobra i zla. Mi ljudi nismo mašine, to moramo shvatiti, mi smo najplemenitija Božija stvorenja, a ono što nas izdvaja od ostalih bića jeste naš intelekt i sposobnost rasuđivanja, naše emocije, ljubav, naš moral, naša humana priroda,a ne izdvaja nas sposobnost da zgrnemo što više suvišnog materijalnog bogastva, jer na takav isti način i najkrvoločnije životinje skupljaju hranu za sebe, kidišući jedna na drugu.

      Međutim sva ova priča je uzaludna, čovjek nakon što je naštetio samom sebi, dao je pravo sebi da bude svemoguć, ne shvatajući koliko je slab što je ova situacija i pokazala. Iz tog razloga izašao je iz svog okvira i radi profita je počeo štetiti čitavoj planeti, i životinjama i biljkama, i živoj i neživoj prirodi. Naumio je da potroši sva planetina bogastva, bez obzira koliko to ugrožava samog sebe i čitavu okolinu. Ali onda, iznenada je udario grom iz vedra neba, otrežnjujući šamar za čitav ljudski rod-koronavirus. Biće nevidljivo okom za kratko vrijeme zagospodarilo je planetom, a nas nemoćne ljude bukvalno zaključalo u naše domove. Time je započeta višemjesečna agonija straha, neizvjesnosti i napetosti. Međutim, da li je sve tako crno? Nije naravno, za one koji znaju razlikovati dobro od zla. Svi smo u martu govorili da ćemo poludjeti u kući, da ćemo umrijeti od dosade. Ali pokazalo se suprotno, itekako smo dobro podnijeli novonastalu situaciju, iz prostog razloga jer nas je korona vratila u naše prirodno stanište, u naš dom. Nije naše područje koegzistencije ni kafić ni plaža, već naša kuća, porodica, dijelovi naše duše, najmiliji. Korona i izolacija jesu grube, ali su udarili u centar ljudske propasti, to jest u taj naš robotizovani ritam života. Život u izolaciji se pokazao kao poluvrijeme, kada bi svi trebali podvući crtu, sumirati utiske i rezultate, izvući pouku vidjeti šta i kako dalje. Izolacija nas je natjerala da se svako jutro zahvalimo što smo mi i naši najmiliji živi, a ne u bolnici ili na respiratoru. Prije toga smo znali biti jako nezahvalni i tužni zbog sitnica poput loše ocjene, a sad smo shvatili da smo sretni sve dok imamo jedni druge i svoj život, koji nam je prolazio na gotovo ništa, od jutra do sutra. Izolacija predstavlja i pobjedu prirode u večitom sporu protiv čovjeka, mi smo zatvoreni, dok je planeta odahnula, fabrike su stale, a zrak se razbistrio, ljudi si bili zatvoreni, dok su ulicama Sarajeva svečano prošetali divlji konji slaveći svoj trijumf. Život u izolaciji ma koliko fizički bio ograničen, njegovo duhovni prostor je beskrajan. U momentu kad je sve stalo, naš mozak je proradio, kad smo mislili da će nam biti dosadno, postali smo još više kreativniji.

      Jednostavno život u izolaciji žargonski rečeno vratio nas je na fabrička podešavanja, na rezervnu klupu, gdje ćemo dobro promisliti, analizirati svoje greške i iz čitave situacije izaći kao bolji ljudi, svjesni našeg identiteta i ljudskosti.

      Na kraju, iz svega što nam se dešava, veliki broj ljudi će izvući pouku, ali će je samo mali broj realizirati u praksi. Ali za sve nas koji želimo bolji život, ovo ne smije ostati samo mrtvo slovo na papiru. Moramo graditi bolju budućnost, mijenjajući prije svega sebe pa tek druge. Mi moramo u prvi plan staviti čovjeka i ljudskost kao naš glavni resurs. Ne smijemo dozvoliti sebe da se spuštamo na nivo rutinskog života ili čak nivo životinje, jer ono što nas od životinjskog carstva kojem pripadamo odvaja i čini ljudima jeste naš apstraktni dio, naša duhovnost i moral, jednom riječu rečeno naša duša. Ne uzdiže nas ništa tjelesno ili materijalno. Ova situacija je svima nama žuti karton, pred isključenje, jer nam je ovo zadnja šansa da se vratimo u normalni kolosjek, bez ratova, ubijanja i ljudske patnje koju ni planeta ne može više izdržati. A proći će i ovo, i korona i izolacija, kao i što sve prođe. Ono jedino što ostaje jesu naša djela od kojih će naši potomci i generacije koje će doći imati koristi.

III3