U okviru obilježavanja Dana Kantona Sarajevo, Literarna sekcija Treće gimnazije učestvovala je na konkursu za najbolji literarni rad na temu „Jel’ Saraj’vo što je nekad bilo?“. Rad naše učenice Berine Spirjan iz IV-5 proglašen je za jedan od dva najuspješnija literarna rada. Na Reviji kulturno-umjetničkog stvaralaštva učenika osnovnih i srednjih škola Kantona Sarajevo, održanoj 8. maja 2018. godine u BKC-u, Berini Spirjan je uručeno posebno priznanje za najuspješniji literarni rad, a dobitnica priznanja je pročitala svoj rad.  

                                                                 Literarna sekcija Treće gimnazije

Jel Saraj’ vo što je nekad bilo

Odzvanja kaldrma pod mojim nogama, ponovo ovaj isti osjećaj prožima moju dušu, ponovo živim i osjećam. Danas, nakon dugo vremena, opet sam tu, u gradu koji pjeva i voli pod opsadom, gradu o kojem vijekovima Miljacka svjedoči i ispraća zaljubljene. Svako svoju vječnu zvijezdu prati, pa tako i ja, dođoh skoro na isto. A kako moje dječije oči da zaborave to Sarajevo? Grad, u kojem nije bitno koliko imate godina, kako se zovete i odakle dolazite. Sarajevo će jednako da vas voli i bude voljeno. Ovdje kod nas, u Sarajevu, pije se i kava, i kafa, i kahva. Sarajevo nas uči skromnosti. A opet se pitamo: „Jel Saraj’ vo što je nekad bilo?“. Nije, govore mi. Sa nostalgijom u glasu kažu da Sarajevo nikada neće biti ono nekadašnje o kojem svi pričaju, a to Sarajevo je meni nepoznato, baš kao i drugi dijelovi svijeta koje nikada nisam posjetila, ali namjeravam. I tako mi se sada prikazuju slike Sarajeva, i njegove najljepše uspomene, i sve mi se čini kao da sanjam. Sve izgleda tako lijepo, tako nestvarno. Komad vedrog neba što ga krase munare i crkveni tornjevi, vitki, iako su tu stoljećima. Sarajevska raja više nije ono što je nekada bila. Svi negdje kasnimo, nešto tražimo i želimo, a to nam izmiče. Ključevi Sarajeva su u srcima njegovih stanovnika. Te davne 1984. godine sa istim žarom i strepnjom njenih građana gorio je plamen Olimpijskih igara. U tom Sarajevo svi su sretni, u njemu svi se međusobno cijene po karakteru, oni ne prave od Sarajeva neku „prokletu avliju“, da tamo ostave svoje snove. Ali, kako vratiti ono što je prkosilo ljudskoj igri bez granica, tada se od težnje izgubi njegov ključ, a taj ključ zaključa vrata slobode i mira, tada pokušavaju svi pobjeći, ali izlaza nema. A taj rat, kao i mnogi drugi, odnio je mnogo očeva, majki, djece, hrabrih sinova naše domovine i mog Sarajeva. Ali, tada ti nije nimalo lahko. Ne znaš šta ti nosi sutra, a kamo li još neki dan poslije, da li ulogu žrtve ili pak paćeničkog ubice. I danas, dok su neki to sjeme mržnje zakopali što dublje, da nikada ne naraste plod opakog zločina, iz nekog nevinog cvijeta, koji još uvijek natapaju suze majki. Iz Sarajeva izrastamo mi, djeca nekog novog sjaja, dok odajemo počast izblijedjelim uličnim sarajevskim ružama. Sanjam svoj grad, ne, on nije samo moj, maštam o našem Sarajevu. Jer ja volim ovaj grad, a sve mi se manje čini da je moj. Ovdje dolaze turisti, željni da svijetu pričaju i približe ovaj prelijepi grad. Ali, da li će se iko sjetiti Vijećnice, Sebilja, izblijedjelih sarajevskih ruža, povijene kičme i praznih džepova? Ne, o ovome ne želim govoriti, ali naprosto moram, jer mi moj ego ne dozvoljava da šutim. Kažu da tišina tišti siromahe, s toga govorim glasno. Sarajevo je ostalo ono što je nekada bilo. Još uvijek pokoji čovjek velikog srca, koji poklanja kestenove i izusti lijepe riječi stanovnicima. Miljacka teče i sve se mijenja. A ćevapi? Ćevapi su nikada bolji, neizostavan dio Sarajevo. Još uvijek se vode rasprave ko će pobijediti na derbiju „Željo“ ili „Sarajevo“. Sve je ostalo to u zraku kao dim iz lule među prstima nekog umornog Sarajlije, koji zna kakvo je bilo i ostalo naše Sarajevo. Posmatram svoj grad sa Vidikovca, igrom slučaja sam se zatekla baš tu, gdje Sarajevo najljepše, tu njegove uspomene pjevaju pod opsadom, tamo nosimo naš grad u srcima i dijelu nas u kojem Sarajevo živi. Danas sam se i prvi put vozila Trebevićkom žičarom. Sarajevu se vraća njegov sjaj, on ponovo prkosi i diže se iz pepela. Zaljubljeni uljepšavaju njegove ulice, turisti mu se dive, a ja ostajem da ispijam kavu, kafu i kahvu u Zijinoj kafani. I ponosno govorim da je ovo moje Sarajevo. A svi koji se pitate „Jel Saraj’vo što je nekad bilo?“, dođite i sami se uvjerite, da je bilo, ostalo i da će biti. Taman za mene, taman za vas. Iako daleko, prošlost i sadašnjost, spajaju se u jedno, a to je Sarajevo.

„Ovaj grad u kome možda i nisam bio najsretniji,                        

ali u kome je sve moje i u kome uvijek mogu

naći barem nekoga od vas koje volim

 i reći vam da sam tužan od očajanja.“

(Izet Sarajlić)

Berina Spirjan, IV-5

Treća gimnazija, Sarajevo

Džemaludin Poturović, prof.