„Svemu lijepom dođe kraj pa je došao i taj dan da u penziju ispratimo naših troje fantastičnih uposlenika, kolega, a najvažnije dobrih prijatelja, profesorice Javorku Čakal i Ankicu Haračić te profesora Sadika Omerovića. Uzeti dnevnik naše Ankice je bilo kao da čitate najljepši ljetopis. Zbog toga sam, i kao razrednica, najradije uzimala Ankicin dnevnik jer sam znala da je sve tačno i lijepo napisano. Bila sam ponosna i zahvalna što radim u Trećoj gimnaziji i što mogu da učim od jednog takvog profesora. Kao predsjednica Sindikata sjajno je zastupala Treću gimnaziju i nalazila rješenja koja su rezultirala da se svaki kolega osjeća jednako važnim i vrijednim. Našeg Sadika veoma poštujem zbog svega što je činio i radio za naše učenike. O našoj Javorki možemo toliko toga lijepoga reći i istaći. Ona je uvijek bila odlučna i radila u skladu sa zakonom, te ukazivala djeci kako se uči matematika. Oni nikada nisu zakasnili na čas. To što oni nose sa sobom je nešto što pokazuje poštovanje, odgovornost i ljubav prema poslu koji su obavljali. Koliko ćete nam faliti, to će vidjeti sve buduće generacije koje neće imati tu sreću da rade s vama.“ Ovim riječima uvažena direktorica naše škole je započela svečanost ispraćaja, ali i istakla ljudske i moralne vrijednosti kolega, kao i posebnost njihovog djelovanja kroz dugogodišnji rad u Trećoj gimnaziji. Osim direktorice, svečanost je svojom prisutnošću obilježila i bivša dikretorica Emina Avdagić, te iskazala svoju zahvalnost i prenijela emocije, ali nas i obradovala i nasmijala anegdotama iz perioda saradnje sa kolegama. Svoju zahvalnost su iskazale i profesorice Selma Kepeš-Mešić i Aida Burak. Profesorica Selma se prisutnima obratila riječima: „O životnim lekcijama koje smo od njih naučile bih mogla govoriti tri dana i bilo bi malo. Javorka me naučila mnogim važnim lekcijama, a meni najvažnija je da u životu treba uzdignute glave prihvatiti i dobro i loše i uspon i pad. Odmah sam dobila čast da mi Ankica bude dodijeljena kao mentorica. Osim u nastavi, Ankica mi je bila mentor i u mnogim drugim situacijama. Od nje sam naučila da se rad i disciplina uvijek isplate, da su poštenje i iskrenost najljepše čovjekove osobine. Svima nam je bila primjer kako nikad nije kasno da se nauče nove stvari i kako uz trud i napor se mogu savladati sve preprepeke. Sadik je legenda od čovjeka u svakom smislu te riječi. Osobenjak, postenjačina i jako dobar čovjek sa odličnim smislom za humor. O kavoj legendi je riječ govori činjenica da su učenici, kojima je predavao, matematiku zvali Sakematika… Za kraj bismo kolegica Aida i ja poželjele da vam penzija bude sretna i dugovječna i da je u zdravlju još godinama trošite. Zaslužili ste sve ove dane koji vas čekaju, da se odmorite i da se opustite.“ Obraćanje prisutnima nastavila je profesorica matematike, Ankica Haračić, koja je nadahnuto, ali i sa pomiješanim emocijama uputila riječi zahvalnosti: „Kada sam se počela spremati u pola 11, odmah sam osjetila knedlu u grlu. Prvo bih se zahvalila direktorici koja me je primila, koja je bila naš uzor kad sam dolazila u Treću gimnaziju i koja je dugo surađivala s nama. Uživala sam u društvu čitavog kolektiva Treće gimnazije. Ovdje sam zatekla puno divnih kolegica i kolega, a što se tiče našeg Aktiva, profesorica Javorka i ja smo posebno ponosne što smo imale priliku biti mentorice profesoricama Selmi i Aidi. Znamo da ostavljamo dvije zrele profesorice koje će nastojati taj Aktiv prilagođavati sebi i Trećoj gimnaziji, a nema sumnje da će u tome uspjeti. Što se tiče mog rada u Gimnaziji, stvarno mi je predstavljao zadovoljstvo i voljela sam ovaj posao. Vodila sam se jednom mišlju: „Uradi više nego što moraš“, jer kada radimo samo ono što moramo, to je mučan posao, a kad uradimo nešto više, to je pravo zadovoljstvo u poslu. Još jednom bih se svima zahvalila na ovim divnim poklonima, vašim osmijesima, podršci i svemu ostalom.“ Zatim, prigodnim govorom nam se obratila i profesorica Javorka Čakal: „Ja ovdje pola radnog vijeka stvaram. Jedino u Treću gimnaziju sam došla po pozivu direktorice škole. Dakle, ona je čula za mene, raspitala se i pozvala me da pređem u Treću gimnaziju. Po prirodi sam takva, potiskujem prošlost, stoga ne očajavam, idem u budućnost i uživanje, a naravno i da odem na zasluženi odmor nakon 40 godina rada. Opredijelila sam se za rad u školi jer sam iz kuće prosvjetnih radnika. Najljepši trenuci koje sam provela u radu su bili u učionici, sa djecom. Zašto? Tamo smo učili o disciplini i poštenju, radili, šalili i voljeli se. Želim posebno akcentovati životni

imperativ, nauku i znanje. Znači, prije svega, učenik, nauka, pa znanje kroz obrazovanje da bi svi ljudi imali bolju budućnost. Poručila bih da raširite ruke prema nauci, obgrlite je i prihvatite jer to je svrha obrazovanja. Drugo zadovoljstvo je bilo rad sa mladošću, jer ja sam tako obnavljala svoju cijelih 40 godina. I da ponovo biram, opet bih isto izabrala. Zaista je to bila posebna ljubav prema učenicima, učionici i znanju.“ Želimo našim kolegama, prijateljima, profesorima poručiti da što duže uživaju u danima mirovine sa lijepim sjećanjima na ono što su ostavili iza sebe u našoj Trećoj, te da je suradnja svih ovih godina bilo obostrano zadovoljstvo!

Izeta Redžepi, III2