“Jednom davno, jako davno, u jednoj dalekoj zemlji zamrznuo se grad, a bilo je ljeto.“ Ovog jutra, kao i prethodnih, sklapam slagalicu današnjih obaveza u glavi. Svaki dan liči na prethodni: tramvaj, pješke sa stanice Socijalno, ulazak u školu, mjerenje temperature, učionica. Danas nije bilo tako. Umjesto u učionicu, produžila sam na školsko igralište. Hodam sporo, koraci su mi teški, ne mojom voljom, kao da noge umjesto ušiju čuju dobro poznatu kompoziciju – Srebrenički inferno.
Svi su tu: gimnazijalci, profesori, uprava škole. Gledamo u isto, mural koji je prije nekoliko dana urađen na čuvenom zidu našeg igrališta. Sve zasluge za ideju pripadaju učenicima II4 i Sandiju Cvjetkoviću iz Srednje muzičke škole. Uz podršku supervizorice profesorice Harise Polutan-Nišić, u okviru projekta društveno-korisno učenje, realizirali su zamisao o uređenju školskog igrališta.
Dvije ruke, cvijet u sredini i jednostavna, a opet nama svima tako teška poruka: “Never forget Srebrenica”. Dok nam je Dalila Ramović, uz mentorstvo profesorice muzičke kulture Aide Kamenica, izvodila “Kad procvatu behari”, misli su lutale. Zaustavljaju se u julu, a kroz glave nam prolaze sve priče koje smo slušali, u srcu tinja bol i suosjećanje sa svakom porodicom koja je izgubila svog člana. Više od osam hiljada porodica, osam hiljada članova čija je jedina krivnja bila – identitet.
Nakon što su direktorica škole Senada Salihović i učenici Zerina Pandžo, Namik Jamak i Derviš Dautbašić dali izjavu za ekipu TVSA, program je nastavljen u amfiteataru gdje smo prisustvovali historijskom času. Učenica Lamija Škamo podsjetila je na sve ono čemu su svjedočili Srebreničani. Voditelji programa Namik Jamak i Zerina Pandžo predstavili su naše goste: Fatimu Klempić-Dautbašić i Nedisa Dautbašića.
Fatima Klempić-Dautbašić nam je omogućila da osjetimo šta znači preživjeti srebreničku golgotu govoreći o iskustvu: „Već početkom ’95. godine mi smo osjetili da se steže obruč oko Srebrenice. Humanitarni konvoji, lijekovi i hrana prestali su pristizati narodu Srebrenice. Granatiranje je intenzivirano, te se situacija u Srebrenici pogoršavala. Bilo je očekivano, međutim niko nije mogao naslutiti, pomisliti da će se desiti takav strašan genocid. Normalnom čovjeku je teško zamisliti da je neko sposoban ciljano organizovati da ubije i uništi čitav jedan narod i grad. Danas, svi mi koji smo preživjeli i doživjeli strahote, živimo dva paralelna života. Jedan koji je naša sadašnjost, u kojem imamo svoju porodicu, svoj posao, svoju svakodnevnicu.
Drugi je Srebrenica. Dovoljan je jedan pomen, jedna riječ da nas vrati u te godine. Jednostavno, Srebrenice i svega ono što smo preživjeli, nemoguće se osloboditi, zaboraviti i samo nastaviti. Zato postoje ta dva života.“ Zatim je Nedis Dautbašić ispripovijedao svoju priču, na koju niko nije ostao ravnodušan: „Ono što posebno pamtim je taj rastanak sa babom 11. jula ’95. godine. Na putu do Potočara, na benzinskoj pumpi, majka i nas šestero djece rastali smo se sa babom. Odlučio je da krene kroz šumu. On nas je sve izgrlio, izljubio i rekao da slušamo majku. Da sam znao da mi je to posljednji put kada ću ga vidjeti, borio bih se da ga još koji put zagrlim. Kasnije, dok smo boravili u kolektivnom centru u Špionici, kao djeca, mi se nismo radovali igračkama, već smo iščekivali bilo kakve vijesti o babi. Tako je dan za danom prolazio, a u nama je uvijek živjela nada. Nadali smo se sve do 2013. godine, kada su nas u martu pozvali iz Tuzle i javili da su identifikovali dio kostiju moga babe, a četiri dana nakon toga branio sam master rad na Elektrotehničkom fakultetu, i to je za mene bio jedan od najtužnijih dana jer prvi put sam znao da u publici neću ugledati pogled mog babe.“
Koliko god spominjali, sjećali se Srebrenice, neće biti dovoljno. Zato nikada ne smijemo prestati, nikada zaboraviti, jer Srebrenica nije samo 11. jula, Srebrenica je svaki dan. Rana koja ne zacjeljuje.
Zahvaljujemo našim gostima koji su se odvažili doći i ispričati svoje priče iz kojih smo mnogo naučili. Također, zahvaljujemo učenicima II4 i profesoricama Aidi Kamenica i Sanidi Nuhanović sa kojima su pripremali program. Zahvaljujemo direktorici Senadi Salihović i pedagogici Hasiji Dedović koje su sve vrijeme svesrdno podržavale i pomagale realizaciju projekta. Posebnu zahvalnost upućujemo našim dugogodišnjim partnerima Televiziji Sarajevo, koja je direktnim uključenjem u “Sarajevsko jutro” omogućila brojnim sugrađanima da vide ono što rade svestrani i vrijedni učenici naše škole.
Lamija Imamović i Izeta Redžepi
Foto: Hana Lučkin
