Ekskurzija je čudna pojava.
To nije putovanje, to je kolektivno bježanje od stvarnosti pod izgovorom obrazovanja.
Negdje između španskih ulica koje mirišu na noć i italijanskih trgova po kojima hodaju stoljeća, izgubili smo ono “dobar dan, profesore” i postali priča koja će se godinama prepričavati uz:
“Je l’ se sjećaš kad smo…”
U povratku svi šutimo više nego inače, kao da je neko usput, između Španije i Italije, potrošio svu našu buku.
A nije.
Samo je ostala zarobljena negdje po hotelskim hodnicima, u sjedištima autobusa i ulicama kojima smo prolazili uvjereni da će nas zauvijek pamtiti.
Čudno je to — kako nekoliko adolescenata sa pasošima, punjačima i pola sna uspije napraviti čitav jedan svijet koji traje tačno onoliko koliko traje ekskurzija.
Privremena država bez granica.
Glavni grad: zadnji red autobusa.
Službeni jezik: “Imal’ ko punjač?”
Religija: “Nećemo još spavati.”
Španija je izgledala kao da je neko prosuo život po ulicama.
Sve je tamo bilo previše: previše muzike, previše svjetla, previše emocije.
Čak su i semafori djelovali kao da imaju temperament.
Italija je bila sušta suprotnost.
Kao čovjek koji zna da je lijep pa nema potrebu da se dokazuje.
Mirna, elegantna, opasno dobra u tome da ti stvori nostalgiju za trenutkom koji još traje, a mi smo hodali kroz sve to sa osjećajem da nam se mladost prvi put dešava uživo.
Možda je najtačnije reći da ekskurzija nije putovanje.
Ekskurzija je vremenska pukotina.
Mjesto gdje deset dana vrijedi više od nekoliko mjeseci stvarnog života.
Tamo ljudi koje jedva pozdravljaš u školi postanu osobe bez kojih ne možeš zamisliti autobusku vožnju.
Tamo jedna pjesma postane zajednička biografija.
Tamo shvatiš da se čovjek može osjećati beskrajno slobodno samo zato što je daleko od kuće i okružen pravim ljudima.
A onda se vratiš.
Raspakuješ kofer.
Iz džepova ispadaju računi, karte, možda poneka školjka ili ulaznica.
I tek tada primijetiš da si donio nešto mnogo teže od suvenira — nostalgiju za verzijom sebe koja je postojala samo tih nekoliko dana.
Možda su ekskurzije zapravo dokaz da najljepsi dijelovi života nikad ne traju dugo.
Zato i ostanu zauvijek.
I možda je u pravu onaj stari stih koji kaže da ostaje samo sjećanje — ali nama je to sjećanje bilo dovoljno.
Najda Milišić, III-4